Asemoglu i Robinson kažu da je jedan od glavnih razloga sledeći: masovna psihoza koja izbija kad god jedna populacija postane opsesivno fiksirana na jedan narativ, što nužno dovodi do gubitka kritičkog mišljenja i sklonosti slepoj privrženosti vođama i ideologijama.
Kad se tako nešto dogodi, onda nacionalna kola počinju da se suljaju niz onu De Mestrovu nizbrdicu i ne zaustavljaju se dok se ne olupaju u podnožju. E, naša nacionalna kola su se već poodavno našla u poziciji takve olupanosti. Budući da ovdašnje mufljuz-elite pod totalnom olupanošću podrazumevaju dan u kome će svi Srbi stati pod onu Tarabićevu šljivu - koji možda i nije tako daleko - sveopšti čemer i inercija u koje su ogrezli srpsko društvo, neinkluzivnost, prekid komunikacije između socijalnih grupa i kidanje svih društvenih veza, za takve nije dovoljan razlog za razmišljanje o okretanju ćurka naopako.
Stvar je jednostavna: države ne mogu - bar ne uspešno - da funkcionišu na opsesijama, svetinjama, zavetima, Bogorodičinim pojasevima i sličnim kurcima i palcima, a naša od nastanka funkcioniše na tim temeljima. Države dobro funkcionišu - kažu koautori - ukoliko izgrade suverene institucije i postignu visok stepen inkluzivnosti građana u političko odlučivanje.
Kao krunski dokaz svoje teze, Asemoglu i Robinson navode primere (propale) Istočne i (uspešne) Zapadne Nemačke i (uspešne) Južne i (propale) Severne Koreje - i time kao najobičnija laprdanja odbacuju objašnjenje da je propadanje nacija stvar teškog istorijskog nasleđa i lošeg mentaliteta, jer su pomenute dve nacije - nemačka i korejska - istorijski, kulturološki i mentalitetski jedinstvene. Izgleda da i u ovoj stvari važi pravilo oca Tadeja: kakvi su ti država, institucije i zakoni, takav ti je život.
Kad sam u prethodnim nastavcima mini-serijala o prištinizaciji Beograda govorio o opasnostima od selektivne primene zakona za protivnici, nisam toliko mislio o koristima od nekažnjenosti povlašćenih individua - na primer brata jednog, po Lomparevom mišljenju, velikog srpskog pesnika koji je pijan zgazio neku ženu i izvukao dupe - koliko o šteti po državu koja se pre ili kasnije obije o glavu i državi i državljanima.
Stotinama sam puta ovde pravio pitanje: u kakvoj su to obavezi bili kosovski Albanci da se drže slova srpskog ustava i zakona ako već taj ustav i te zakone nisu poštovali ni moćni srpski rendžeri (svih vremena i boja) - a to Albancima nije promaklo - i koje su budale (znam koje su, samo mi fali karakterologije) očekivale da će se suverenitet Srbije održati na Kosovu kad i vrapci znaju da usred Beograda postoje delovi grada koji suverenitet, ustave i zakone Srbije ne jebu 2%.
Nastavak u sledećem broju.